Matična zgrada Instituta je
izgradjena 1898. godine i tada je bila predvidjena
za porodilište.
Razvoj srpske medicine i hirurgije, a time i
značajnog dela Instituta za Kardiovaskularne
bolesti, neraskidivo je vezan za ime Prof. Dr
Vojislava Stojanovića.
Reorganizacijom hirurških klinika
Medicinskog fakulteta u periodu neposredno posle
drugog svetskog rata, 1946. godine, osniva se II
hiurška klinika Medicinskog fakulteta, koja
nastavlja tradicije IV hirurške klinike za ratnu
hirurgiju. Klinikom je, od osnivanja, rukovodio
Prof. Dr Vojislav Stojanović.
Sve do 1985. godine, u II hirurškoj klinici su
ravnopravno razvijane kardiovaskularna, abdominalna,
endokrina, plastična i urgentna hirurgija. U svim
ovim oblastima radili su izuzetni stručnjaci, koji
su u domaću hiruršku praksu uveli brojne novine.
Kardiovaskularne hirurške procedure su veoma često
uvodjene samo nekoliko godina posle njihove svetske
premijere. Prva kardiohirurška operacija u II
hirurškoj klinici (perikardektomija) izvedena je
1946. godine. John Gibbon je 1953. godine izvrsio
prvu korekciju urodjene srčane mane (ASD) u uslovima
ekstrakorporalne cirkulacije, a samo 7 godina nakon
njega, istu intervenciju je u II hirurškoj klinici
uradio i Prof. Dr V. Stojanović.
Prof. Dr Borisav
Vujadinović je implantirao prvu vestačku valvulu
1974. godine, a prvi aorto-koronarni bypass je
uradio 1975. godine. (Ovo je bila prva operacija te
vrste u Srbiji). Osam godina posle Kunlina (1948.)
urađena je femoro-poplitealna rekonstrukcija (Prof
Dr Vujadinović, 1956.), a Prof. Dr Dragoš
Nedeljković je 15 godina posle Dubosta (1951.) i
Oudota (1952.) uradio resekciju aneurizme
abdominalne aorte (1965.), odnosno aorto-bifemoralni
bypass zbog aorto ilijačne okluzivne bolesti (1966).
Prvi pacemaker je ugradjen 1967. godine. Nakon toga,
u okviru II hirurške klinike formiran je Pacemaker
centar, koji prati savremena zbivanja u ovoj oblasti
i uvodi nove tehnologije u lečenju poremećaja
srčanog ritma i predstavlja Nacionalni referentni
centar. Prvi defibrilator je implantirao
Akad. Prof.
Dr Milan Djordjević, 1986. godine. Od ovih
pionirskih dana, pa na dalje, nije protekla godina,
a da u praksu nije uvedena neka nova metoda, tehnika
ili modifikacija u hirurškom lečenju
kardiovaskularnih bolesti.
Klinika je istovremeno bila i svojevrsna škola u
kojoj su svoja stručna i naučna zvanja stekli brojni
hirurzi. Mnogi od njih su danas vodeći stručnjaci u
sredinama u kojima rade. Kardiološka služba
Instituta za kardiovaskularne bolesti KCS je
naslednica čuvenih kardioloških škola bivše Interne
A i Interne B klinike. U njoj rade ljudi koji su
kardiologiju učili uz velikane naše medicine,
profesore Bože Djordjevića, Jovana Slavkovića,
Vojislava Arnovljevića, Stanoja Stefanovića, i
druge, ali i na čuvenim svetskim univerzitetima kao
što su Univerziteti u Milvokiju, Hjustonu,
Klivlednu, Roterdamu, Milanu, Marburgu, Oslu, Atini.
U istoriji srpske Kardiologije, Klinika za
Kardiologiju Instituta za Kardiovaskularne bolesti
zauzima najznačajnije mesto od svih kardioloških
ustanova. Na njoj su radili i lekari kao što su bili
Prof. Dr Srećko Nedeljković, Prof. Dr Vladan
Josipović, Prof. Dr Ljubica Božinović, Prof. Dr
Natalija Simin, Prof dr Dejan Bošković i drugi. U
njoj su po prvi put, na prostorima sadašnje SRJ
uradjene: kateterizacija srca (1947.), endomiokardna
biopsija (1984.), direkciona i rotaciona koronarna
aterektomija (1990.), kvantitativna koronarna
angiografija (1991.), ugradnja perifernih i
koronarnih stentova (1991.), intrakoronarni
ultrazvuk (1992.), visokofrekventna ablacija
aberantnih puteva (1994.), fleksibina
perikardioskopija (1997.), perkutana balon
perikardiotomija (1999.). Bez velikog zaostatka u
odnosu na svet urađena je i perkutana transluminalna
angioplastika koronarnih arterija (PTCA). Od
neinvazivnih dijagnostičkih metoda Klinika za
kardiologiju je prva koja je u zemlji počela da radi
stres-ehokardiografiju (1986.), dobutaminski
stres-eho test (1989.), intraoperativni eho srca
(1991.), transezofagusni eho srca (1991.) i
kontrastni ehokardiografski pregled (1991.). U ovoj
klinici je prvi put aplikovan trombolitik direktno u
koronarnu arteriju bolesniku sa akutnim infarktom
miokarda, prvi put je urađena direktna PTCA u
akutnom infarktu miokarda, zatim trombolitička
terapija kod tromboze veštačkih srčanih zalistaka, i
uvedena intravenska primenu beta blokatora u akutnom
infarktu miokarda.
Institut je danas, organizovan u savremenu
funkcionalnu celinu, pre svega kadrovski, a tek
zatim i tehnički osposobljenu za rešavanje
najsloženijih dijagnostičkih i terapijskih problema
u domenu kardiovaskularne patologije. |